Mirela Belaj

Mazohizam ili kako studenti (i ostali) preživljavaju sezonski posao

Isto

Krivi ste svi vi koji duboko u sebi znate da škodite sebi i svom zdravlju da biste radili za nekoga tko ne mari za vas i tko vas može zamijeniti brzinom munje kad to poželi. Krivi smo svi mi jer se ponekad ne znamo na odgovarajući način izboriti za sebe i za svoja prava, a to nas u konačnici košta vlastita zdravlja, najčešće da toga uopće nismo svjesni.

Zahvaljujući svemu što sam proživjela ove godine radeći sezonski posao, shvatila sam da, koliko god mislila da jesam, ipak nisam dovoljno cijenila sebe.

Imala sam tu sreću i volju da sam uspjela riješiti sve ispite na prvom roku i, sukladno tomu, počela tražiti sezonski posao kako mi ljeto ne bi prošlo u dosadi i kako bih, na kraju krajeva, mogla zaraditi koju kunu. Nakon pozivanja stotine oglasa, u potrazi za onim što će nam najbolje odgovarati, prijateljica Matea sjetila se da joj teta već nekoliko godina zaredom ljetuje u jednom kampu u Biogradu na Moru. Nazvale smo kamp i odmah dobile posao sobarica.

Na prvu loptu, imale smo sve. Smještaj nam je bio plaćen – dapače, bile smo smještene kod predivnih ljudi u apartmanu u kojem noćenje inače košta 30 eura. Obrok koji, doduše, i nije bio baš nešto plaćale smo jednu kunu dnevno, ali ipak, imale smo što jesti i bile smo koliko-toliko zadovoljne svime. Posao k'o većinom svaki sezonski posao – čistile smo sanitarne čvorove kojima dnevno prođe na tisuće ljudi, mele ceste po najvećim vrućinama i namještale krevete u mobilnim kućicama za goste. Bilo je naporno, ali izdržljivo pa čak u nekim trenutcima meni i lakše nego prošle sezone. Stoga sam si, iako sam znala da će Matea otići puno ranije od mene, isplanirala da ću ostati raditi do sredine rujna.

Kako to većinom bude, ni ovoga puta nije bilo baš sve po planovima. Za razliku od prošle godine, ova mi je sezona donijela mnogo više pameti i iskustva, i to ne toliko onog radnog koliko životnog. Iako, posao od osam, ponekad devet sati koji se sastoji od čišćenja tuđih govana i ne ide baš u prilog činjenici da se iz njega može nešto naučiti, osim da ga vjerojatno više nikada nećeš poželjeti raditi (ne podcjenjujući nimalo osobe koje ga rade).

Satnica je bila minimalna studentska, što nije ništa novo i neuobičajeno. Ipak, pristala sam doći raditi jer mi se činilo da ne idem tamo isključivo radi što veće zarade, nego zbog nečega što ni samoj sebi nisam znala objasniti. S obzirom na to da smo bile smještene nešto dalje od kampa, trebalo nam je dobrih pola sata hodanja do tamo i još pola sata natrag. Po kiši, buri, oluji ili najvećoj vrućini mi bismo ustajale u pet ujutro i hodale do svog radnog mjesta. Na večeru smo u kamp također išle pješice. Radile smo većinom bez slobodnog dana u tjednu, iako kao studenti i prema zakonu na njega imamo potpuno pravo.

Negdje na početku osmog mjeseca počela sam osjećati umor i iscrpljenost, kao i bolove u desnom stopalu. Iako sam već ranije imala problema s nogama, ta bol nije bila uobičajena, a uz to, stopalo mi je bilo dosta natečeno, crvenilo se i znala sam da nešto nije u redu. S druge strane, Matei je teta došla u kamp na ljetovanje i ona je ubrzo dala otkaz, govoreći i meni da napravim isto.

Osim Matee, dosta je radnica otišlo iz kampa, većinom zbog bolesti koje su dobile, po svemu sudeći, od pretjeranog rada. Ja kao ja, mislila sam da se meni neće ništa dogoditi. Mislila sam da pazim na sebe, a nisam ni najmanje pazila. Roditeljima nisam ništa govorila o bolovima niti o situacijama koje sam proživljavala, a proživljavala sam svašta. Radila sam od jutra do sutra i unatoč svemu samu sam sebe ohrabrivala tješeći se da će biti bolje i da ne smijem samo tako odustati kad sam već tu. Kad mi nisu htjeli dati slobodan dan, iako sam ih molila, kad su mi tovarili sve više i više posla na vrat, zbog manjka radnika, kad su vikali na mene, šutjela sam i radila koliko god mogu. Pa i više od potrebnog.

Sve dok Matea nije nazvala moje, koji su ionako taman za nekoliko dana trebali doći u Bibinje na odmor. I dok nisam završila na hitnoj zbog prijeloma stopala.

Ne mogu reći da je za to što mi se dogodilo kriva količina posla niti da su krive pojedine nadležne osobe koje su mi, nakon što su pregledale stopalo, govorile da ne trebam ići liječniku i da će to proći samo od sebe, samo kako bi me zadržale što duže na poslu. Kriva sam ja, a i svi vi koji radite u sličnim uvjetima, a ne daj Bože bez plaće i sa zdravstvenim problemima, i uz to još šutite o tome.

Krivi ste svi vi koji duboko u sebi znate da škodite sebi i svom zdravlju da biste radili za nekoga tko ne mari za vas i tko vas može zamijeniti brzinom munje kada god to poželi.

Krivi smo svi mi jer se ponekad ne znamo na odgovarajući način izboriti za sebe i za svoja prava, a to nas u konačnici košta vlastita zdravlja, najčešće da toga uopće nismo svjesni.

U konačnici, ovakve se situacije ne odnose samo na posao, nego na sve životne segmente. Nemojte ostajati u odnosima u kojima niste sretni, nemojte ostajati na poslovima u kojima niste dovoljno cijenjeni i nemojte ostajati u situacijama koje vam na bilo koji način nanose štetu. Ponekad to nije jednostavno, posebice ako se zbližite s nekime ili ako vam o nekom poslu ovisi kruh. Ja sam, kao studentica koja uopće nije morala raditi ovakvu vrstu posla, iskusila što znači krvav rad i koje su njegove posljedice, ali vi ne morate na takav način.

Čuvajte se i mislite na sebe. Koliko god zvučalo klišejski, nemojte nikada dopustiti da vas netko iskorištava. Ne stavljajte ništa pod tepih i ne držite nikad ništa u sebi. Čim osjetite nepravdu, izrecite ju, pa čak i pod cijenu toga da ostanete bez svega. Ono bez čega ostajete, znači, nikada i nije bilo za vas. Negdje vas tamo čeka nešto bolje i dostojno vas kao radnika, a prvenstveno kao čovjeka.

Komentari na članak

Vezani članci

Zgrada Sabora

Studentski rad

Novi pomak u procesu donošenja Zakona o obavljanju studentskih poslova; Nacrt prihvatila dva saborska odbora

12. i 13. lipnja dva su odbora Hrvatskoga sabora, Odbor za zakonodavstvo te Odbor za obrazovanje, znanost i kulturu, velikom većinom izglasala prihvaćanje dugoočekivanog prijedloga Zakona o obavljanju studentskih poslova čime je učinjen još jedan korak prema njegovom konačnom usvajanju u Hrvatskom saboru i implementiranju u praksi.

Isto

Mirela Belaj

Idem raditi sama na sezonu i ne bojim se

Lakše mi je misliti pozitivno nego negativno. Lakše mi je vjerovati u sebe, nego se ponižavati i ograničavati. Lakše mi je raditi i zaraditi (a pritom se još i kupati u moru), nego sjediti doma na kauču i tvrditi kako nema posla ni para. Lakše mi je poslušati 2% ljudi kojima je stalo do mene, nego 98% ljudi koji će mi reći da činim lošu stvar, a kasnije će tako lako otići iz moga života. Lakše mi je da za pet godina imam radno i životno iskustvo, nego da ga nemam. Makar i pod cijenu toga da bude loše.

MKT

Volonterska praksa u SIK-u

Stjecanje marketinških vještina nikad nije bilo lakše

Kampanje, analitika ili newsletter marketing — sve ovo možeš raditi u našem marketing timu! Prijavi se do 21. listopada i stekni iskustvo kojim ćeš budućeg poslodavca oboriti s nogu.

https://pixabay.com/en/contract-signature-lease-available-1464917/

Studentski rad

Nastavlja se apsurd papirologije u riječkom Student servisu

Novi Zakon o obavljanju studentskih poslova i odluka o minimalnoj naknadi za studentski rad i mjesecima nakon stupanja na snagu donose pomutnju u riječkom Student servisu.

https://www.flickr.com/photos/30478819@N08/31638582878/in/photolist-95oXrA-d2SwE1-aaCd9r-dSTQ3C-95oY11-QcN1qf-aaF3jG-mjG3bj-DfJXB-76nQAs-d48mNs-8LaTSZ-7PsUYF-TeakqK-aaCdbe-6zKKSq-dekYu5-6PaQw6-aaF3e9-aaCdbB-aaF3f1-bQTQ8Z-7ZY1VS-krzysG-FDaNGZ-t36JSw-21tJRFQ-23zCU1P-7arKG6-EQ3K3E-aSSEgx-8rH5eZ-ef5H6V-7pYjBc-7q3eno-9boVMJ-25qTEZo-NSGdZS-P3XjC8-79nSHk

Studentski poslovi

Studentima povećana minimalna satnica na 23,44 kn

Ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak potvrdila je da se minimalna satnica za obavljanje studentskih poslova u 2019. godini povećava na 23,44 kune.