Dubravka Pešorda

Nedovoljno bolesni

Nedovoljno bolestan

Vjerujem da nitko ne ide svom liječniku želeći i nadajući se da će nalazi ukazati na tešku bolest. No ja sam kod odlaska psihologu priželjkivala upravo to – da testovi pokažu nešto. Nešto ozbiljno. Nešto što odgovara košmaru u mojoj glavi i što će biti dokaz da sam zbilja dovoljno bolesna da zaslužujem pomoć.

Almost.
It’s a big word for me.
I feel it everywhere.
Almost home.
Almost happy.
Almost changed.
Almost, but not quite.
Not yet.
Soon, maybe.

– Joan Bauer

Osim neprestane borbe s vlastitim mislima i osjećajima, osobe oboljele od psihičkih bolesti konstantno vode još jednu borbu, često jednako dugu i iscrpljujuću kao što je i borba sa samim sobom: borbu protiv društvene stigme. Samo spominjanje psihičke bolesti u društvu najčešće izaziva podsmijeh i odmahivanje rukom – ta, ima i onih kojima je gore, zamisli da imaš rak. Nije to ništa. 'Ajde, tko nije bio tužan par dana, šta dramiš oko toga? Da se baviš nečim korisnim, ne bi razmišljao o glupostima; uzmi ti motiku pa ćeš vidjeti kako depresija nestaje.

Društvo oboljelima od psihičke bolesti, češće iz neznanja nego iz zlobe, konstantno poručuje jednu stvar: Niste dovoljno bolesni. Samim time ne zaslužujete suosjećanje ni pažnju.

Takav je stav često zaslužan za to što se osobe s psihičkom bolesti često povlače u sebe, osjećaju posramljenima, nesposobnima i krivima što im se bolest uopće dogodila, osobito ako su, unatoč bolesti, funkcionalni. Postavlja se pitanje – koliko bolesni zapravo trebamo biti da bismo zaslužili suosjećanje i podršku? Moramo li zbilja biti na rubu samoubojstva ili na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice kako bi naša bolest bila prava?

Nažalost, iako se slične stvari češće čuju od laika, ponekad se čuju i od stručnjaka. Od svoje sam prve psihoterapeutkinje doživjela sličnu stvar – relativiziranje gubitka i umanjivanje tuge. Nakon prekida dvogodišnje zlostavljačke veze i mog emotivnog raspada, dobila sam posprdan komentar: „A šta sad, nisi se valjda mislila udati za njega?” Terapijski je proces uskoro naglo završio zaključkom da je sve što doživljavam normalno nakon prekida i da se odlično nosim sa svime.

Istina je bila da sam izgledala kao da se odlično nosim sa svime – nastavila sam studirati, položila sam pokoji ispit, još uvijek sam se družila s prijateljima, ali se iznutra nisam nosila nimalo dobro. Depresija se sve više uvlačila u moj svakodnevni život: panični napadi su me budili iz sna, kontemplirala sam o završetku besmislenog života. Iako je već duže vrijeme moje stanje bilo gotovo neizdrživo, bojala sam se potražiti pomoć drugog psihoterapeuta. Što ako mi i on/a kaže da meni „nije ništa”? I da bezveze trošim njihovo vrijeme?

Vjerujem da nitko ne ide svom liječniku želeći i nadajući se da će nalazi ukazati na tešku bolest. No ja sam kod odlaska psihologu priželjkivala upravo to – da testovi pokažu nešto. Nešto ozbiljno. Nešto što odgovara košmaru u mojoj glavi i što će biti dokaz da sam zbilja dovoljno bolesna da zaslužujem pomoć.

Stigma da psihičke bolesti nisu prave bolesti i da ljudi koji mogu svakodnevno funkcionirati nisu dovoljno bolesni da im se pomogne je izrazito opasna. Ona doslovno prisiljava ljude da budu puno lošije nego što jesu prije nego što se usude zatražiti pomoć, a u tom trenu često bude prekasno.

Mediji često izvijeste o slučaju samoubojstva gdje se osobe bliske žrtvi snebivaju: Kako se to uopće moglo dogoditi? Nije davao nikakve znakove! Nitko ne bi mogao ni pretpostaviti, činio se potpuno u redu! Upravo ova stigma dovodi do toga. Stalno umanjivanje onoga s čime se borimo na dnevnoj bazi je razarajuće za mentalno zdravlje Umanjivanje nečije patnje samo zato što ne stoji na ogradi mosta je upravo ono što će potaknuti takav čin – da napokon netko ozbiljno shvati patnju.

I zbog toga je vrijeme da svi vjerujemo ljudima koji nam kažu da im je teško i da pate. Nitko osim njih ne može izmjeriti težinu onog što proživljavaju. Vrijeme je da ih prestanemo prisiljavati da budu još bolesniji kako bismo im pomogli. Da suosjećamo umjesto da odbacimo i da pružimo ruku umjesto da odmahnemo njome.

Komentari na članak

Vezani članci

Naslovna

Stručno okupljanje na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu

Kongres uspješne studentske udruge CPSA uronio u gorući problem današnjice

Nije tajna da broj kroničnih psihičkih poremećaja raste iz godine u godinu. Zbog toga je Udruga studenata farmacije i medicinske biokemije Hrvatske organizirala stručno okupljanje posvećeno tom problemu.

zona udobnosti- sunce

Zakorači prema pozitivnim promjenama!

Deset razloga koji će Vas uvjeriti da izađete iz „zone udobnosti"

Za ostvarenje ciljeva ponekad je potrebno suočiti se sa strahom od promjene i izaći iz dobro poznate okoline. Veće zadovoljstvo, osobni rast i napredak samo su neki od razloga zašto.

Zaljubljivanje-ljubavni par

Psihologija o ljubavi i privlačnosti

Neobični razlozi zaljubljivanja

Sigurno ste se barem jednom upitali zašto se netko zaljubio u vas. Odgovor ima psihologija.

A. Maslow

Na današnji dan

Rođen Abraham Harold Maslow, američki psiholog

Američki psiholog Abraham Harold Maslow (1908. – 1970.) poznat je po svojoj teoriji ličnosti koja je postala temeljem humanističke psihologije.

črčkarije

Priča iza vaših črčkarija

Koji je smisao črčkarija koje nesvjesno crtate na papiru?

Psihijatri često svojim pacijentima daju da crtaju pa onda iz crteža iščitavaju nešto o osobi. Slično tome, grafolozi se, međuostalim, bave proučavanjem črčkarija zbijenih najčešće u kut nekog papira i onoga što one govore o vama. Osim da vam je dosadno ili da ste pod stresom.

узнать больше ry-diploma.com

best-cooler.reviews/grizzly-coolers-for-sale-review/

http://best-cooler.reviews