Dubravka Pešorda

Nedovoljno bolesni

Nedovoljno bolestan

Vjerujem da nitko ne ide svom liječniku želeći i nadajući se da će nalazi ukazati na tešku bolest. No ja sam kod odlaska psihologu priželjkivala upravo to – da testovi pokažu nešto. Nešto ozbiljno. Nešto što odgovara košmaru u mojoj glavi i što će biti dokaz da sam zbilja dovoljno bolesna da zaslužujem pomoć.

Almost.
It’s a big word for me.
I feel it everywhere.
Almost home.
Almost happy.
Almost changed.
Almost, but not quite.
Not yet.
Soon, maybe.

– Joan Bauer

Osim neprestane borbe s vlastitim mislima i osjećajima, osobe oboljele od psihičkih bolesti konstantno vode još jednu borbu, često jednako dugu i iscrpljujuću kao što je i borba sa samim sobom: borbu protiv društvene stigme. Samo spominjanje psihičke bolesti u društvu najčešće izaziva podsmijeh i odmahivanje rukom – ta, ima i onih kojima je gore, zamisli da imaš rak. Nije to ništa. 'Ajde, tko nije bio tužan par dana, šta dramiš oko toga? Da se baviš nečim korisnim, ne bi razmišljao o glupostima; uzmi ti motiku pa ćeš vidjeti kako depresija nestaje.

Društvo oboljelima od psihičke bolesti, češće iz neznanja nego iz zlobe, konstantno poručuje jednu stvar: Niste dovoljno bolesni. Samim time ne zaslužujete suosjećanje ni pažnju.

Takav je stav često zaslužan za to što se osobe s psihičkom bolesti često povlače u sebe, osjećaju posramljenima, nesposobnima i krivima što im se bolest uopće dogodila, osobito ako su, unatoč bolesti, funkcionalni. Postavlja se pitanje – koliko bolesni zapravo trebamo biti da bismo zaslužili suosjećanje i podršku? Moramo li zbilja biti na rubu samoubojstva ili na zatvorenom odjelu psihijatrijske bolnice kako bi naša bolest bila prava?

Nažalost, iako se slične stvari češće čuju od laika, ponekad se čuju i od stručnjaka. Od svoje sam prve psihoterapeutkinje doživjela sličnu stvar – relativiziranje gubitka i umanjivanje tuge. Nakon prekida dvogodišnje zlostavljačke veze i mog emotivnog raspada, dobila sam posprdan komentar: „A šta sad, nisi se valjda mislila udati za njega?” Terapijski je proces uskoro naglo završio zaključkom da je sve što doživljavam normalno nakon prekida i da se odlično nosim sa svime.

Istina je bila da sam izgledala kao da se odlično nosim sa svime – nastavila sam studirati, položila sam pokoji ispit, još uvijek sam se družila s prijateljima, ali se iznutra nisam nosila nimalo dobro. Depresija se sve više uvlačila u moj svakodnevni život: panični napadi su me budili iz sna, kontemplirala sam o završetku besmislenog života. Iako je već duže vrijeme moje stanje bilo gotovo neizdrživo, bojala sam se potražiti pomoć drugog psihoterapeuta. Što ako mi i on/a kaže da meni „nije ništa”? I da bezveze trošim njihovo vrijeme?

Vjerujem da nitko ne ide svom liječniku želeći i nadajući se da će nalazi ukazati na tešku bolest. No ja sam kod odlaska psihologu priželjkivala upravo to – da testovi pokažu nešto. Nešto ozbiljno. Nešto što odgovara košmaru u mojoj glavi i što će biti dokaz da sam zbilja dovoljno bolesna da zaslužujem pomoć.

Stigma da psihičke bolesti nisu prave bolesti i da ljudi koji mogu svakodnevno funkcionirati nisu dovoljno bolesni da im se pomogne je izrazito opasna. Ona doslovno prisiljava ljude da budu puno lošije nego što jesu prije nego što se usude zatražiti pomoć, a u tom trenu često bude prekasno.

Mediji često izvijeste o slučaju samoubojstva gdje se osobe bliske žrtvi snebivaju: Kako se to uopće moglo dogoditi? Nije davao nikakve znakove! Nitko ne bi mogao ni pretpostaviti, činio se potpuno u redu! Upravo ova stigma dovodi do toga. Stalno umanjivanje onoga s čime se borimo na dnevnoj bazi je razarajuće za mentalno zdravlje Umanjivanje nečije patnje samo zato što ne stoji na ogradi mosta je upravo ono što će potaknuti takav čin – da napokon netko ozbiljno shvati patnju.

I zbog toga je vrijeme da svi vjerujemo ljudima koji nam kažu da im je teško i da pate. Nitko osim njih ne može izmjeriti težinu onog što proživljavaju. Vrijeme je da ih prestanemo prisiljavati da budu još bolesniji kako bismo im pomogli. Da suosjećamo umjesto da odbacimo i da pružimo ruku umjesto da odmahnemo njome.

Komentari na članak

Vezani članci

Studenti 3

22. kongres EAP u Zagrebu

Najbolji europski psihoterapeuti krajem rujna gostuju u Zagrebu

Odgovore na brojne psihoterapijske teme doznat ćete iz predavanja 90 autora, kao i kroz plenarna predavanja 4 međunarodno cijenjena/e psihoterapeuta/psihoterapeutkinje.

FFZG izvana

Kongres studenata psihologije

Peti Psihozij ugostit će više od 80 izlagača

Od osnutka 2011. godine Psihozij su posjetili mnogi studenti iz cijele regije. Ambicije skupa u narednim godinama uključuju daljnje širenje međunarodnog sudjelovanja i dodatno povećanje kvalitete programa. Ove godine sudjelovat će preko 80 izlagača.

Strah, zabrinutost

Interaktivno predavanje u KSET-u

Studenti psihologije raskrinkavaju mitove o psihičkim poremećajima

EFPSA vas poziva na interaktivno predavanje na kojem će studenti psihologije raskrinkati najčešće mitove o psihičkim poremećajima.

Petak 13

Na današnji dan

Ususret naj(ne)sretnijem danu u godini

Paraskavedekatriafobičari, oprez! Simptomi straha od petka 13. mogu varirati od blage anksioznosti do ozbiljnih paničnih napadaja. Praznovjerni bi mogli promijeniti svoj dnevni raspored ili čak cijeli dan izostati s posla. Zamislite da vam baš danas crna mačka prijeđe preko puta.

SPIRI

Psiholozi pozivaju na kritičko mišljenje

Riječki studenti psihologije pripremaju novo izdanje kongresa SPIRI

Udruga Psirius organizira treći Regionalni susret studenata psihologije SPIRI koji će se održati u svibnju, a naglasak je ovoga puta stavljen na kritičko mišljenje.

узнать больше ry-diploma.com

best-cooler.reviews/grizzly-coolers-for-sale-review/

look best-cooler.reviews