IVA MIKIĆ

Zašto nas je sramota ići psihologu, a dermatologu nije?

Napadi panike, FOTO: Unsplash

Još uvijek dobivam poruke ljudi koji u bespućima internetskih savjeta o napadima panike naiđu i na moj intervju pa traže savjet od mene. Većina ovih ljudi ima nekoliko stvari zajedničkih – nikada nisu posjetili psihologa ili psihijatra, većina njih to nikada ni ne želi, gotovo nitko ne želi piti lijekove jer misli da će biti kao biljke, a postoje i oni kojima su bližnji rekli da nisu valjda ludi da idu tako nekome jer će im to pisat u papirima kad se budu trebali zaposlit, a tko će ludog čovjeka zaposlit?!

Još odmalena imam problema s atopijskim dermatitisom, astmom i alergijama. Gušenje, svrab, kihanje i užasni osipi uvijek su bili dovoljan razlog za posjet dermatologu. Tako je, uz obiteljsku liječnicu, dermatologija moj najposjećeniji odjel već gotovo 23 godine Ovo ipak neće biti tekst o mojim kožnim oboljenjima, nego bi bilo dobro odmah razjasniti kako dermatolog ovdje simbolično predstavlja svakog doktora kojemu ste išli kada se niste osjećali dobro, kada ste nešto slomili, kada ste imali strašne bolove, peckanja, povraćanja, žarenja, temperaturu, tahikardije ili nagli porast tlaka.

Koliko god sam bila uvjerena da je koji sam dala dragoj Rašeljki s Telegrama bio posljednji tekst o anksioznosti i napadima panike barem neko duže vrijeme, toliko su me sve poruke nakon toga gurale u tipkanje novih rečenica o ovom stanju, ili, kako ga ja od milja zovem – sranju svijesti. Zašto? Zato što sam pet dana nakon intervjua praktički bila samozaposlena na pola radnog vremena jer sam po 3 sata dnevno odgovarala na poruke. U tih pet dana dobila sam preko 200 poruka, uglavnom od ljudi koje nikad u životu nisam vidjela niti upoznala. Bila je tu i nekolicina mojih prijatelja koja nikad nije primijetila niti jedan od navedenih simptoma kod mene i oni koji su javili da su proslijedili tekst onima za koje znaju da ih to muči. I svi oni moji ljudi koji su znali s čim se borim, no kada su sve pročitali na jednom mjestu, ostali su bez teksta.

Ali više je tu bilo nepoznatih ljudi.

Ljudi koji žive diljem Hrvatske.

Ljudi iz Srbije, Bosne, Hercegovine.

I onih koji su iz Hrvatske trbuhom za kruhom otišli u Njemačku, Austriju i Irsku. 

Ljudi koji su me molili broj mobitela da me nazovu.

Ljudi koji su pitali mogu li mi na mail poslati svoju dosadašnju povijest bolesti.

Ljudi koji nisu izašli van već neko vrijeme jer se boje.

Ljudi koji se boje da će si napraviti nešto loše.

Ljudi koji imaju sve, a osjećaju se kao da nemaju ništa.

Ljudi koji su izgubili svoje najmilije.

Ljudi kojima je hitna na brzom biranju. I koji su često njezini posjetitelji.

Ljudi koje muževi, žene, roditelji i prijatelji ne žele slušati.

Ljudi kojima je tekst izbio zrak iz pluća.

Ljudi koji su se neumorno zahvaljivali na javnom pričanju o onome što ih muči.

Ljudi koji su napokon shvatili da nisu sami.

Većina ovih ljudi ima još nekoliko zajedničkih stvari – nikada nisu posjetili psihologa ili psihijatra, većina njih to nikada ni ne želi, gotovo nitko ne želi piti lijekove jer misli da će biti kao biljke, a postoje i oni kojima su bližnji rekli da nisu valjda ludi da idu tako nekome jer će im to pisat u papirima kad se budu trebali zaposlit, a tko će ludog čovjeka zaposlit?! Tu dolazimo do one poante naslova. Preko 200 ljudi javilo se meni koja sam to proživjela, ali sa stručne strane realno nemam pojma o tome. Nekoliko njih je pilo tablete i pitali su koje tablete ja pijem, a na moj odgovor rekli su da odmah idu tražit svog doktora iste te tablete jer oni piju drugačije. Unatoč mom razuvjeravanju kako ipak doktori znaju bolje i znaju zašto su oni dobili baš te tablete i da ja za glavu recimo pijem Brufen, dok oni piju Neofen ili neki biljni čaj, slijepo su se vodili onime da to što je pomoglo meni, pomoći će i njima.

Fotkanje za Telegram, FOTO: Vjekoslav Skledar

Ono što malo ljudi zna je da su se moji napadi nakon godinu i pol dana, kad mi je mama otišla u Njemačku, vratili. Nakon nekoliko tjedana su i prestali. Bilo je to u puno manjem intenzitetu, rjeđe su se događali nego prije, kraće su trajali, ali su svejedno te sekunde katastrofe bile teške za podnijet. Teško je kad si svjestan da si to sve prošao, kad znaš što ti se događa, kad ne posežeš više za telefonom da nazoveš taxi da te vozi na hitnu i kad znaš da nećeš obići sto i jednog doktora ponovno jer si pregledao sve – od mozga do malog prsta and everything is okay, ali se svejedno tih nekoliko minuta ne možeš skulirat. S obzirom na to da je Marta, psihijatrica kojoj sam išla, bila službeno odsutna, otišla sam Mirni, psihologinji s kojom sam se prije tog dosta povezala na osobnoj i prijateljskoj bazi pa je cijela priča tekla puno lakše. Jako me podsjeća na Martu jer ima ono što danas imaju rijetki – stalo joj je do tebe i neće ti napunit glavu glupostima (ili vrećicu tabletama) kako bi što prije izašla van. Blagoslov je i dar zaista odmah i naći takve ljude, ali nemojte stati dok ne nađete svoje. Javilo se puno ljudi koji su se razočarali u svoje doktore i ne žele tražiti nove pa su se javili meni da im ja kažem što su meni rekle moje. Kognitivno-bihevioralna terapija mi je nedvojbeno pomogla, ali bilo je tu mnogo razgovora s ljudima koji nisu ismijavali moje stanje, puno suza i neuspjelih pokušaja odlazaka u trgovinu, na faks i u bus.

Bilo je tu ispovjedi i molitvi.

Odlazaka kojekakvim kvazi stručnjacima.

Puno čitanja.

Još više pisanja.

Faza u kojima da mi je netko rekao da pojedem govno i bit će mi bolje, začepila bih nos i pojela još dodatna dva da što prije bude dobro.

Dok napokon ne shvatite da je to stanje koje traje i traje. I traje. Dok ne shvatite kako postoji netko kome idemo kad nas boli glava, kad slomimo ruku ili nogu, kad imamo temperaturu koju nijedan oblog ni sirup koji imamo doma ne može skinut, tako postoji i netko tko se puno godina školovao kako bi vam pokušao objasniti vaše psihičko stanje, koji će izvući kompletnu sliku o vama, koji će doći do onih situacija koje su vas dovele do trenutnog stanja i koji će dati sve od sebe da što prije shvatite to stanje i budete bolje.

Mirnin ured, FOTO: Facebook

Tu je važno shvatiti da i vi prvo morate dat sve od sebe. I prestati s ispitivanjem o tako teškim stanjima one koji po tom pitanju nisu stručni jer ne daj Bože da vam ta osoba što krivo kaže. Još uvijek dobivam poruke ljudi koji u bespućima internetskih savjeta o napadima panike naiđu i na moj intervju pa traže savjet od mene. Ispričala sam to Marti kad se vratila s puta, taman prije mog odlaska u Zagreb, i bome me je dobro osvijestila.

– Iva, što ako stvarno netko od tih ljudi ima rak ili neku neizlječivu bolest kao što si se i sama bojala da imaš? Ti ih ne poznaješ, ne možeš biti sigurna u to, a i da ih poznaješ, ne možeš to znati.

I stvarno. Još gore je ako nekome date krivi savjet ili ako se toj osobi nešto, ne daj Bože, dogodi pa vas okrivi za to.

Nekome će možda uistinu pomoći čaj od kamilice ili valerijane koji smiruje.

Nekome će pomoći zapaljeni joint.

Nekome bioenergija.

Nekome molitva.

Nekome skakanje bungee jumpinga s mosta.

Nekome meditiranje.

Nekome treniranje i udaranje u vreću.

Nekome boravak u prirodi.

Nekome prekovremeni rad.

Nekome šaka tableta.

Gledanje omiljenih serija.

Ili cjelodnevno ispijanje kave na špici.

Nismo svi isti. U to sam se najbolje uvjerila upravo stvarima koje koristim za svoje kronične upale kože koje su pomogle mnogima, a meni ne pomažu. Toliko banalan, a realan primjer koji se može primijeniti na sve aspekte zdravlja. Bilo da se radi o onom fizičkom. Ili psihičkom. Pronađite najbolju osobu koja je školovana da vam pomogne objasniti zašto se u vašoj glavi nešto trenutno malo pobrkalo i da vam da kompas koji će vas polako izvesti iz tog strašnog vrtloga.

Komentari na članak

Vezani članci

Stres

Ispitna anksioznost

Pridruži se predavanju Centra za savjetovanje studenata i dočekaj ispitne rokove spreman

Ako imaš problema s osjećajem napetosti i nervoze prilikom ispita ili tijekom pripreme za isti, pridruži se predavanju čija je tema ispitna anksioznost u Sveučilišnoj knjižnici u Splitu 6. lipnja 2018.

stres

Savjeti brucošima

Otkrijte kako smanjiti stres zbog početka akademske godine

Studiranje je naporan, ali vrlo uzbudljiv dio života. Nekima se tada sve posloži, a neki tek tada shvate da nemaju pojma što bi sami sa sobom. Slijedi doba puno nedoumica i živciranja, ali i smijeha i zabave. To je doba koje mnoge mlade ljude plaši. No, zato postoje mnogi načini za ublažavanje nervoze zbog početka studiranja. Donosimo devet najboljih.

wiffle

Jednostavno rješenje za bolove

Riješite se bolova u leđima na jednostavan način!

Rješenje za bolove uzrokovane putovanjima krije se u maloj loptici koja je vjerojatno jeftinija od svega što ste probali.

Pasica kasica – Aspen, ilustracija Ana Kovačić

Briga za pse u skloništima i azilima

Pasica kasica kreativnim ilustracijama pomaže napuštenim njuškicama

Pozitivnim i kreativnim pristupom, izradom vlastitog sadržaja i suradnjom s raznim kreativcima Pasica kasica želi, uz poticanje udomljavanja, podsjetiti da uvijek postoji način kako možemo pomoći.

Kokoši u džemperima

Plemenita pomoć ugroženim kokošima

Vuneni džemperi za kokoši iz industrijskog uzgoja

Pomoć dviju velikodušnih Britanki ugroženim kokošima.